U vod. I. Pravo u opće. 1. Pravo znači najprije ono, što komu pripada kao »moje‹, i u tomu značenju odgovara latinskoj riječi justum, a grčkoj Sizzov. Ovako rabimo riječ pravo, kad velimo n. pr. ne tražim milosti, već svoje pravo. Moje pak zove se ono, što je isključivo odregjeno u tu svrhu, da se ja š njime koristujem, ili što je za mene, kao za svoju neposrednu svrhu odregjeno. Kada velim: ovo je moja ruka, moja noga itd., onda hoću time da kažem, da je ovo g. Bog meni dao, da se ja time isključivo služim i da me u tomu ne smije nitko priječiti, ili drugim riječima, da ja imadem pravo na te stvari, kao na moje. 2. Budući da zakon zapovijeda, da se svakomu dade ono, što je nje govo i odregjuje, što pripada komu kao njegovo, s toga se i zakon zove pravo u objektivnom značenju riječi. Obično se ipak ne naziva svaki pojedini zakon pravo, nego se tako zove zbirka zakona. I u tome značenju govorimo o rimskom, kanonskom, gradjanskom itd. pravu. Pravo dakle u objektivnom značenju riječi jest zbirka zakona, kojima je predmet moje i koji zapovijedaju, da se svakomu dade ono, što je njegovo. Odatle izlazi, da nije svaki zakon pravni zakon (Rechtsgesetz), a svaka dužnost pravna dužnost (Rechtspflicht). Tako n. pr. nije pravni zakon ona odredba naravnoga ćudoregja, koja odregjuje, kako se je čovjeku vladati naprama samomu sebi ili oni zakoni, koji uregjuju odnošaj čovjeka napram čovjeku, n. pr. zapovijed ljubavi bližnjega, zahvalnosti itd. Isto tako nije i svaka dužnost pravna dužnost, jer svatko će n. pr. priznati, da je druga dužnost, koju imade bogatun napram sirotinji, koja moli milostinju, nego li je ona dužnost, koju imade dužnik naprama vjerovniku; jer ako i ne dade bogataš sirotinji milostinje, za koju ga moli, nije se ogriješio o pravednost, niti je povrijedio njeno pravo. Drugčije se imade stvar sa dužnikom i vjerovnikom. Pošto zakon zapovijeda, da se svakomu dade ono, što je njegovo, imade onaj, koji što posjeduje, vlast, to za sebe svojatati i od drugih tražiti ne samo, da mu to priznadu kao njegovo, nego da ga i ne priječe nezakonito, da se on s time po volji služi. Ta vlast zove se pravo u subjektivnom značenju riječi. U tom značenju rabimo riječ pravo, kad velimo svaki imade pravo na život, na svoj dobar glas itd. 1 Dicitur esse suum alicujus, quod ad ipsum ordinatur. sv. Thoma S. Theol. 1. q. 21. a. 1. ad 3. Dr. Belaj: Katoličko crkveno pravo. 1 U subjektivnom dakle značenju možemo pravo definirati ovako: jest moralna vlast, nešto svojatati za sebe kao svoje, i tražiti od drugih, da to priznadu, kao njegovo. Pravo je: a) vlast, i time se razlikuje pravo od dužnosti. Po pravu može se nešto činiti ili zahtijevati, da drugi to čine; po dužnosti mora se nešto činiti. Pravo je povlastica; dužnost je teret. b) Moralna vlast i time se razlikuje od fizičke sile. Razbojnik n. pr. može orobiti putnika, ali nema prava, da to čini. Samo se sobom razumije, da ova moralna vlast proizlazi iz zakona, koji je temelj i izvor takove vlasti. c) Nešto svojatati za sebe kao svoje i tražiti od drugih, da to priznadu kao njegovo, označuje predmet pravne vlasti. 4. Kao što razlikujemo trovrsnu pravednost, tako razlikujemo i trovrsno pravo. Pravednost bo i pravo ne uregjuju dužnosti čovjeka naprama samomu sebi, nego naprama drugim razumnim bićima, s kojima u društvu živi. Dužnosti onih, koji u društvu živu, možemo promatrati s trostrukoga gledišta: a) megjusobne dužnosti članova društva; b) dužnosti članova društva naprama društvu kao cijelosti, i napokon c) dužnosti društva kao cijelosti naprama pojedinim članovima društva. Svaki član društva imade pravo zahtijevati od ostalih članova društva, da mu dadu ono, što je njegovo. Ova vrst prava, jest pravo u pravom značenju riječi, i odgovara onoj pravednosti, koja zapovijeda, da se svakomu dade ono, što je njegovo, t. j. da se poštuju prava zasebnička (justitia commutativa). No i društvo imade pravo zahtijevati od svojih članova, da čine sve ono, što je potrebito, da može društvo opstojati i postići svoju svrhu. Ova vrst prava odgovara pravednosti, koja se zove justitia legalis. Napokon imade svaki član društva pravo zahtijevati od društva, da se pri dijeljenju javnih dobara i tereta uzima pravedan obzir na njegove i zasluge a i sile. Ova vrst prava odgovara pravednosti, koja se zove justitia distributiva. 5. Prva vrst prava štiti svakoga člana društva napram ostalim članovima društva, da može neovisno i slobodno ispunjati svoje dužnosti, i u tome se čovjek razlikuje od životinje. Životinji je dan nagon ili naravno kakovo oružje, da si brani život i traži hranu, čovjeku je u tu svrhu dano pravo. Druga vrst zajamčuje društvu, da može opstojati i postići svoju svrhu; treća vrst napokon brani pojedinca naprama društvu, da ga odviše ne tereti i štiti njegovo pravo na javna dobra. Sve ove vrsti prava teže za tim, da nastane i da se uzdrži društveni red, kakav je potreban za slobodna, razumna bića, da uzmognu u društvu postići svoju posljednju svrhu. Odatle slijedi, da subjekat prava može biti samo razumno, slobodno biće. Pravo bo je moralna vlast, koja se na zakonu temelji, kojim se štiti neovisnost i sloboda onoga, komu pripada pravo; a o slobodi može se govoriti samo kod razumnog bića. Tko bi tvrdio, da i nerazumnomu biću može pripadati pravo, taj bi morao tvrditi, da imade stvorova, koji imadu pravo, a nemaju nikakove dužnosti; a ipak nema stvora, koji bi imao prava bez dužnosti. 6. Tko ne bi htio vršiti dužnosti, koje izviru iz prava, taj se može na to prisiliti, a razlog tomu treba tražiti u svrhi prava. Svrha je naime prava ta, da se uzdrži i osigura društveni red, u kojemu mogu ljudi ispunjati dužnosti, koje im je g. Bog odredio, a ta svrha imade se postići ovdje na zemlji. Kad se ne bi mogli ljudi siliti, da vrše pravne dužnosti, onda se ta svrha ne bi mogla postići, jer će se uvijek naći ljudi, koji se mogu samo fizičkom silom ponukati, da se drže zakona; s toga su i svi narodi od vajkada priznavali, da se u slučaju nužde može i sila upotrebiti, da se tko prisili, da vrši pravne dužnosti. Velimo u slučaju nužde t. j. onda, kada to zahtijeva ili dobrobit cijeloga društva, ili dobrobit pojedinaca: jer kada to ne zahtijeva ni jedno ni drugo, onda se ne smije upotrebiti sila. Prema tomu može potpuno i neovisno društvo siliti svoje članove, da vrše zakonito dane zakone, ali pojedinac ne smije toga činiti nego samo onda, kada u prekoj nuždi ne može zatražiti pomoći javne oblasti: jer kada bi se svakomu dozvolilo, da si može po volji silom krojiti pravo, onda bi na skoro zavladalo pravo jačega, a nestalo bi svake sigurnosti i svakoga reda. 7. Akoprem se, u opće govoreći, netko može prisiliti, da rešpektira tugje pravo, ipak ne spada na bitnost prava to, da mu se u svakom slučaju može silom pribaviti štovanje: jer onaj, koji bi to tvrdio, morao bi i reći, da u vrijeme bune ili gragjanskoga rata prestaju svi zakoni biti pravi zakoni, jer nema nikoga, koji bi mogao siliti na obdržavanje zakona, a to je nesmisao. Ili da navedemo drugi primjer. Svatko priznaje, da je putniku, koga su razbojnici orobili, učinjena teška nepravda, i da su razbojnici povrijedili njegovo pravo, koje on fmade na svoje stvari, a ipak on nije mogao silom prisiliti razbojnike, da rešpektiraju to pravo, koje ipak zato nije prestalo biti njegovo pravo: inače bi odatle slijedilo, da pravo prestaje vrijediti pred silom, a jači da ne može nikada povrijediti ičijega prava! Na bitnost prava ne spada ni to, da bude komu slobodno silom braniti svoje pravo. Vjerovnik n. pr. ne smije umah upotrebiti sile, da mu dužnik vrati dug, nego samo onda, ako dužnik ne će da sâm drage volje ispuni svoju dužnost, pa ipak ne će nitko reći, da vjerovnik nema prava tražiti od dužnika, da mu vrati dug. U pravu treba dakle dvoje dobro lučiti: a) pravo nešto posjedovati ili tražiti kao svoje, to spada na bitnost prava; b) pravo silom provesti svoju tražbinu, ako nam ju drage volje ne daju; ali ako s koga mu drago uzroka, ovo drugo ili ne možemo, ili ne smijemo provesti: zato ne prestaje pravo biti pravom. Dapače imade prava, koja se po svojoj naravi ne mogu silom braniti, n. pr. pravo na dobar glas, jer ja ne mogu nikako drugoga prisiliti, da on onako misli, kako ja hoću. 8. Posljednji izvor svakoga prava jest g. Bog, jer svako pravo izvire barem posredno iz volje božje. To vrijedi uzeli mi pravo u objektivnom ili u subjektivnom značenju riječi. Ljudski pravni zakoni to je pravo u objektivnom značenju riječi pravi su zakoni, koji u savjesti obvezuju i koje imademo vršiti radi savjesti, a ne od straha pred kaznom. Svi ljudski zakoni dobivaju svoju obveznu moć barem posredno iz naravnoga zakona, a obvezanost naravnoga zakona izvire neposredno iz volje božje: dakle svi pravni zakoni imadu svoj posljednji uzrok posredno u volji božjoj. Mi ne tvrdimo, da su svi pravni zakoni neposredno izljev božje volje ili da se temelje na svrhunaravnoj objavi. Ljudski zakoni imadu svoj neposredni izvor u volji čovječjega zakonoše. No ako se pita, zašto sam ja u savjesti dužan, da se pokoravam zakonitim naredbama i zakonima oblasti, tada će mi se odgovoriti: zato, jerbo to zapovijeda naravni zakon, na naravnom bo zakonu temelji se svaki čovječji zakon. Isto vrijedi, ako se uzme zakon u subjektivnom značenju riječi t. j. kao vlast nešto činiti, a ta vlast temelji se i proizlazi iz zakona, dosljedno imade svoj posljednji uzrok tamo, gdje ga imade i zakon t. j. u volji božjoj, dakle je i volja božja posljednji izvor prava u subjektivnom značenju riječi. 9. Pravo je bitni dio moralnoga reda. To izlazi iz onoga, što smo rekli o posljednjemu izvoru svakoga prava. Na moralni naime red spadaju svi zakoni, koji u savjesti obvezuju. Pravni pako zakoni i dužnosti, koje iz njih izlaze jesu zakoni, koji u savjesti obvezuju, zato spadaju i zakoni, i dužnosti, koje oni nalažu, na moralni red. Pravni zakoni i pravne dužnosti, moralni su zakoni i moralne dužnosti. Istina, svaki moralni zakon nije i pravni zakon, ali svaki pravni zakon jest moralni zakon. Ako se pravni red rastavlja od moralnoga reda, onda pravni red nije ništa drugo, nego skup naredaba, koje se mogu samo prisilnim načinom provesti, a koje nikoga u savjesti ne obvezuju, a to znači pravo i pravednost uništiti. 10. Pravo se dijeli: 1. u naravno i pozitivno. Naravno, koje čovjek samim razumom spoznaje i koje je g. Bog usadio u ljudska srca; pozitivno, koje stoji do volje zakonodavalca. Naravno pravo je nepromjenljivo; pozitivno: promjenljivo. Pozitivno može biti ili božje ili čovječje, kako mu je početnik ili g. Bog, ili čovjek. Čovječje pravo dijeli se opet u crkveno, svenarodno i gragjansko pravo. Svenarodno zove se ono pravo, koje je barem u jezgri isto kod svih obrazovanih naroda. Obveznu moć imade ne samo od državnoga zakonodavalca, nego i od naravnoga prava. Gragjansko pravo sačinjavaju zakoni, koje je svjetska vlast izdala za vremenito dobro svojih gragjana. Gragjanski zakoni često zapovijedaju ono, što je već zapovjedano naravnim ili pozitivnim božjim pravom. Napokon može biti pravo ili pisano, ili nepisano, t. j. običajno pravo. II. Crkveno pravo. Kao što se prije Krista ne može govoriti o crkvi, isto se tako ne može govoriti ni o crkvenom pravu: poganska bo vjerska društva niti su bila nad državom, niti su postojala uz državu, već su bila čest države i od nje sasma ovisna, dosljedno prema tomu i nijesu imala nikakvoga posebnoga prava, već je za nje vrijedilo državno pravo.1 Krist Gospodin utemeljio je svoju crkvu sasma neovisnu od države i zato je bilo potrebno, da joj dade, kao što joj je i dao, posebno, od državnoga prava, neovisno pravo. Crkveno pravo počima dakle s utemeljenjem crkve. Crkveno pravo skup je valjanih zakona, kojima se uregjuju vanjska djela članova crkve spram crkve i megjusobno. Crkveno pravo sadržaje zakone i uredbe, koje nam je Bog neposredno ili posredno dao i koje opredjeljuju vanjski red u crkvi i uregjuju djela vjernika prema posebnoj svrsi crkve. 1 Publicum jus in sacris, in sacerdotibus, in magistratibus consistit. 1. 1. D. I. 1. Crkveno pravo zove se prema gragjanskom pravu sveto pravo (jus sacrum); zove se i papinsko pravo (jus pontificium), da se označi, od koga dobivaju općeniti crkveni zakoni svoju obveznu moć. Crkveno pravo zovu obično kanonsko pravo,1 akoprem se megju sobom razlikuju; kanonsko bo pravo znači skup zakona, koji se nalaze u zbirci crkvenih zakona (corpus juris canonici), dočim se pod crkvenim pravom razumijevaju i oni zakoni, koji nisu u zbirci crkvenih zakona. Crkveno pravo zove se takogjer u širem značenju riječi božansko pravo (jus divinum) prema gragjanskomu (jus profanum), akoprem valja u crkvenom pravu strogo lučiti božansko pravo od čovječjega. Crkveno pravo može biti: a) općenito (commune, universale), koje vrijedi u cijeloj crkvi ; b) djelomično (particulare), koje vrijedi samo u nekoj pokrajini ili biskupiji; c) vanjsko (externum), koje kaže, kako se ima crkva napram državi i drugim vjerozakonskim sljedbama; d) nutarnje (internum), koje uregjuje prava i dužnosti članova crkve. napram poglavarima i megju sobom; e) staro do Gracijanove zbirke zakona (decretum Gratiani); f) novo od Gracijanove zbirke zakona do sabora Trientskoga; g) najnovije od sabora trientskoga; h) pisano; i i) običajno pravo." III. Crkveno pravo kao znanost. Pomoćne znanosti. 1. Pod znanošću crkvenoga prava razumijeva se sistematično poznavanje crkvenih zakona. Znanost crkvenoga prava mlagja je od crkvenoga prava: jer su najprije morali opstojati crkveni zakoni, a onda se je tek moglo o njima sistematički raspravljati. Zadaća znanosti crkvenoga prava je, da nam pokaže: a) kako se je crkveno pravo tekom vremena razvijalo (methodus historica); b) koje pravo vrijedi sada (methodus practica); c) da crkveno pravo, kako se je tekom vremena razvilo, odgovara ideji, naravi i svrsi crkve (methodus philosophica). Razumije se samo sobom, da se je znanosti na sva ta tri momenta obazirati, a da se ne smije isključivo samo s jednim baviti. 1 II. Canon (zvóv) u širem značenju riječi znači svaki crkveni zakon; lex (vóp.o) usuprot znači gragjanski zakon, s toga se i oni, koji se bave crkvenim pravo zovu canonistae, dočim se oni, koji se bave gragjanskim pravom zovu legistae. No u užem značenju riječi znači canon samo općeniti crkveni zakon. Si communem vocis acceptionem attendimus, praefatas constitutiones (episcoporum et synodorum provincialium) canones appellare prohibemur; usus, quippe nunc communiter, et praecipue apud doctores invaluit, ut canonis nomine solae denotentur constitutiones, quae universam obstringunt ecclesiam, quales illae sunt, quae aut a conciliis generalibus, aut a summo Pontifice proBenedictus XIV. De synodo dioecesana 1. 1. c. 3. n. 3. Ferrariae 1767. manant ? Diobu crkvenoga prava u javno i sukromno pravo zabacuje Vering (Lehrbuch des katholischen, orientalischen und protestantischen Kirchenrechts II. Edit Freiburg im Breisgau 1881. § 5. p. 5., jer je svako crkveno pravo javno pravo. |