KNJIGA DRUGA.

Crkva kao društvo za sebe i napram drugim društvima.

GLAVA PRVA.

Crkva kao društvo za sebe.

§ 16. Crkva Kristova.

1. Krist Gospodin hotio je, da svi, koji u njega vjeruju, sačinjavaju jedno društvo, koje se društvo zove crkva. Crkva je dakle zajednica svih vjernika na zemlji, koji ispovijedaju jednu te istu vjeru, istim se služe sredstvima milosti i priznavaju jednu vrhovnu vidljivu glavu.

2. Crkva Kristova jest društvo (societas) t. j. zajednica ljudi, koji moralno udruženi idu zatim, da prikladnim sredstvima postignu zajedničku svrhu. To društvo utemeljio je Krist, a nije postalo megjusobnim do

govorom.

3. Crkva jest društvo savršeno (societas perfecta). Savršeno bo društvo jest ono društvo, koje nije dio drugoga društva i kojeg svrha nije podregjena drugoj svrsi. A crkva nije dio drugoga društva, niti je njezina svrha podregjena drugoj svrsi. Krist bo Gospodin utemeljio je svoju crkvu samostalnu i neovisnu. (Ecclesia) societas est genere et jure perfecta, cum adjumenta et incolumitatem actionemque suam necessaria, voluntate beneficioque conditoris sui, omnia in se et per se ipsa possidet.

4. Crkva jest nejednako društvo (inaequalis) t. j. svi članovi crkve nemaju jednaka prava: već se dijele u dvoje, u one, koji uče i zapovijedaju (ecclesia docens, imperans), i u one, koji se pokoravaju (ecclesia discens, obtemperans).

5. Krist Gospodin postavio je sv. Petra za vidljivu glavu crkve i predao mu vrhovnu vlast u crkvi, koja se proteže i na pastire i na stado. Nasljednik sv. Petra u vrhovnoj vlasti jest rimski papa, jer je sv. Petar stolovao u Rimu kao biskup i ondje umro.

1

§ 16. Syllab. error. n. 19.: Ecclesia non est vera perfectaque societas plane libera, nec pollet suis propriis et constantibus juribus sibi a divino suo fundatore collatis.

2

Encycl. Immortale Dei Leonis XIII. d. d. 1. Nov. 1885. (Acta Leonis papae XIII. Parisiis 1885.).

3 Matth. 16. 18.

+ Luc. 22. 32.

6. Osim sv. Petru dao je Krist i ostalim apostolima vlast, da mogu naučati, dijeliti sakramente i upravljati vjernicima, ali tako, da budu ipak podložni vrhovnoj vlasti Petrovoj. Nasljednici apostola (collegium apostolorum) jesu biskupi (collegium episcoporum).

7. Iza biskupa dolaze svećenici, pomagači biskupa, koji su takogjer u svećeništvu nasljednici apostola, ali su i redom i vlašću manji od biskupa. 8. Najmanji su službenici (ministri). Megju nje spadaju po uredbi božjoj djakoni.

9. Krist Gospodin predao je crkvenom učiteljstvu trostruku vlast: učiteljsku, svećeničku i pastirsku ili kraljevsku.

a) Učiteljska vlast daje mu pravo naučati ili propovijedati i cijelu i nepokvarenu čuvati riječ božju. To pravo temelji se na poslanju: jer kao što je Otac nebeski poslao Spasitelja, da nauča, tako je on opet poslao apostole, a ovi opet druge.

b) Svećenička vlast daje učiteljstvu pravo prikazivati nekrvnu žrtvu novoga zavjeta i dijeliti sakramente.

c) Kraljevsku vlast dao je Krist učiteljstvu, kad im je podijelio pravo, da mogu vezati i odrješivati t. j. sve odregjivati, što je potrebito za spas vjernika.

§ 17. Crkva uregjena je 1. na monarhičku.

Radi toga, što je Krist dao svojoj crkvi jednu vidljivu vrhovnu glavu, velimo, da ju je uredio na monarhičku, a radi toga, što je osim sv. Petra postavio i druge glavare crkve i dao im vlast velimo, da ju je uredio na hierarhičku.

1. Krist dao je sv. Petru i njegovim nasljednicima vrhovnu vlast u svojoj crkvi. Toj su vlasti podložni svi članovi bez iznimke, svi valja da se njoj pokoravaju; od nje ne ima priziva, niti imade suca nad sobom, ili da u kratko kažemo, Krist je uredio svoju crkvu na monarhičku. Glavno bo obiležje monarhije jest to, što u njoj pripada vrhovna vlast jednoj osobi, kojoj su svi ostali podložni: a to biva upravo u crkvi Kristovoj.

Crkveni sabori izrekli su opetovano, da pripada sv. Petru i njegovim nasljednicima vrhovna vlast u crkvi, kojoj su svi podložni. Tako drugi sabor u Lyonu: Ipsa quoque s. Romana Ecclesia summum et plenum primatum et principatum super universam ecclesiam catholicam obtinet . . . cum plenitudine potestatis. Sabor Florentinski: Definimus s. Apostolicam Sedem, et Romanum Pontificem in universum orbem tenere primatum, et ipsum Pontificem Romanum successorem esse s. Petri, principis Apostolorum, et verum Christi Vicarium, totiusque Ecclesiae caput, et omnium christianorum patrem ac doctorem existere; et ipsi in b. Petro pascendi, regendi ac gubernandi universalem Ecclesiam a D. N. I. Ch. plenam potestatem traditam essse. Napokon sabor Vatikanski, koji c. III. de Ecclesia veli: Si quis dixerit, Romanum Pontificem habere tantummodo officium inspectionis et directionis, non autem plenam et supremam potestatem jurisdictionis in universam ecclesiam, non solum in rebus, quae ad fidem et mores, sed etiam in iis, quae ad disciplinam et regimen

§ 17. Prima Sedes a nemine judicatur.

2 Monarchiae nomen designat summum imperium, quod apud unum est. Devoti. Institutiones canonicae. Romae 1802. T. I. c. 2. § 19. p. 18.

ecclesiae per totum orbem diffusae pertinent; aut eum habere tantum potiores partes, non vero totam plenitudinem hujus supremae potestatis; aut hanc ejus potestatem non esse ordinariam et immediatam sive in omnes et singulos pastores et fideles, anathema sit. Odatle slijedi:

a) da imade papa u crkvi ne samo prvenstvo časti, t. j. da je on prvi megju sebi jednakima, nego i prvenstvo vlasti, t. j. on je prvi nad svima.

b) Ova vlast je puna i najviša. Puna, jer u crkvi nema vlasti, koje ne bi imao papa; najviša, jer odličnije vlasti od ove nema u crkvi i s toga papa ne samo da nije nikomu podložan, nego su svi podložni njemu.

c) Papa imade cijelu punoću ove vlasti, a nema samo veći dio te vlasti. Ta bo vlast nije razdijeljena tako, da bi jedan dio te vlasti imao papa, a drugi biskupi, nego on imade svu vlast sâm. Odatle slijedi: z) papa može sam upravljati crkvom, a ne treba da pita biskupe za savjet; ) sâm papa zastupa crkvu; ) na papu se može uvijek prizvati, a od njega nema priziva.

d) Papina vlast proteže se na cijelu crkvu, na pastire i na stado. Ta vlast pripada mu ne samo u stvarima vjere i ćudoregja, nego i u onom, što spada na stegu i upravu crkve.

e) Ta vlast papina je napokon neposredna i redovita, t. j. ona nije dana crkvi, a od crkve povjerena papi, nego je neposredno podijeljena sv. Petru, pa je od njega prešla na njegove zakonite nasljednike.

2. Budući da pripada papi prvenstvo vlasti u cijeloj crkvi, s toga: a) ne mogu mu biskupi, ma i svi zajedno, pod nikakovom izlikom suditi, jer prima Sedes a nemine judicatur.

b) Od pape se ne može prizvati na sabor.

c) U slučaju, ako imade više papa, ne smiju biskupi sve pape zabaciti, nego im valja istražiti, koji je zakoniti papa, i njemu se imade pokoravati.

3. Da li dobivaju biskupi sudsku vlast (potestas jurisdictionis) ne posredno od Krista, ili pak od vidljivog glavara crkve pape, nije riješeno pitanje, akoprem se čini, da monarhičko ustrojstvo crkve zahtijeva, da ju dobivaju od pape. U ostalom, ili ju dobivali od Krista ili od pape, to je sigurno, da je njihova vlast podložna papinoj vlasti, i da ju papa može ne samo umanjiti, nego iz dovoljnoga razloga i sasma oduzeti.

3 Quoad potestatem jurisdictionis . . . quaestio est inter Tridentinos patres summa contentione jamdiu exagitata, nec definita . . . an episcopi illam accipiant immediate a Christo, aut potius a summo Pontifice. Licet autem eorum opinio, qui etiam hanc potestatem immediate a Christo oriri propugnant, validis fulciatur argumentis, nihilominus tamen et rationi, et auctoritati conformior videtur sententia opposita. Ratio siquidem Monarchici regiminis, quod Christus in sua Ecclesia constituit, videtur exposcere, ut totius Ecclesiae jurisdictionis fons et origo resideat in ejusdem Ecclesiae visibili capite, qui est Romanus Pontifex, atque ab eo profluat in cetera membra. Ben. XIV. De synodo 1. 1. c. 4. n. 2.

* Episcoporum . . . jurisdictio, sive sit immediate a Christo Domino, sive a summo Pontifice, ita semper huic subest, ut, consentientibus omnibus catholicis, ejusdem auctoritate, et imperio limitari, atque ex legitima causa omnino auferri possit. Ben. XIV. 1. c. l. 7. c. 8. n. 7.

§ 18. Crkva uregjena je II. na hierarhičku.

Osim pape imade i drugih poglavara u crkvi, kojima pripada crkvena vlast ili po uredbi samoga Krista, ili po crkvenoj uredbi: s toga velimo, da je crkva uregjena i na hierarhičku. Glava toga poglavarstva (hierarhije) jest rimski papa.

1. Hierarhija (poglavarstvo) u strogom značenju riječi označuje red onih, kojima pripada crkvena vlast u nekoj mjeri.

2. Crkvena se vlast dijeli: u vlast reda (potestas ordinis), i sudsku vlast (potestas jurisdictionis). Da se u istinu vlast reda razlikuje od sudske vlasti, vidi se odatle:

a) što se vlast reda ne može nikada izgubiti, jer joj je temelj sakramenat sv. reda, koji se pribraja onim sakramentima, što bilježe dušu neizbrisljivim biljegom, s toga i valjano regjeni svećenik ne može nikada postati svjetovnjak. Valjano dakle regjeni svećenik ili biskup, ma i otpao od vjere, ili prošao na krivovjerje, schismu, ili bio izopćen, suspendiran, ili se odrekao časti, uvijek valjano vrši, ako i ne slobodno, što spada na vlast reda. Sudska vlast u suprot može se umanjiti ili sasma izgubiti. Tako je umanjena sudska vlast u biskupa; sasma ju gubi izopćeni biskup ili sa svoje časti skinuti, ili napokon onaj biskup, koji se je drage volje odrekao biskupije. b) Vlast reda može pripadati nekomu, koji nema sudske vlasti, kao što to biva kod naslovnih biskupa. Biskup, koji je skinut sa svoje časti, ne ima sudske vlasti, ali mu ostaje vlast reda. Isto tako može netko imati sudsku vlast, a da nema vlasti reda, tako n. pr. praekonizirani od pape biskup, ako i nije posvećen, dobiva umah sudsku vlast u svojoj biskupiji, ili kad biskup umre, prelazi sudska vlast u biskupiji na kapitularnoga vikara.

3. Akoprem su ove dvije vrsti crkvene vlasti različite, ipak su usko spojene. Tko je n. pr. valjano regjen za svećenika, dobiva već u regjenju vlast, da može opraštati grijehe, ali se tom vlašću ne može služiti, ako nije za to dobio dozvole, koja mu se daje poslanjem.3

4. Crkveni glavari, koji imadu sudsku vlast, mogu zabraniti onima, koji su primili vlast reda, da je ne smiju izvršivati, ako ju zlo rabe ili su od crkve otpali. Tko bi protiv takove zabrane izvršivao vlast reda, čini, koje bi vršio, bili bi valjani, ali ih ne bi slobodno vršio, te bi griješio.

5. Pravo naučati i upravljati crkvom, koje se dobiva poslanjem spada

na sudsku vlast, a ne na vlast reda.

6. Crkva ne sudi čovjeka samo za vanjske, nego i za nutarnje čine, s toga se sudska vlast dijeli u:

a) sudsku vlast za vanjski sud (jurisdictio pro foro externo), i u sudsku vlast za nutarnji sud (jurisdictio pro foro interno). Prema tomu, kako se izvršuje ova sudska vlast ili samo u sakramentu po

§ 18. Si quis dixerit, in tribus sacramentis, baptismo scilicet, confirmatione, et ordine, non imprimi characterem in anima, hoc est signum quoddam spirituale et indelebile, unde ea iterari non possunt: anathema sit. Trid. ss. VII. c. 9. de sacram in genere. Si quis dixerit, per sacram ordinationem -- non imprimi characterem; vel eum, qui sacerdos semel fuit, laicum rursus fieri posse: anathema sit. Trid. ss. XXIII. c. 4., cap. 4.

J Quoniam igitur natura et ratio judicii illud exposcit, ut sententia in subditos duntaxat feratur, persuasum semper in ecclesia Dei fuit, et verissimum esse synodus haec confirmat, nullius momenti absolutionem eam esse debere, quam sacerdos in eum profert, in quem ordinariam aut subdelegatam non habet jurisdictionem. Trid. ss. XIV. cap. 7. de poenit.

kore ili izvan njega, razlikuje se sudska vlast fori poenitentialis i fori extra poenitentialis.

Netko može imati sudsku vlast za nutarnji sud, a da je nema za vanjski, n. pr. župnici. Sudska vlast može nadalje biti:

b) redovita (ordinaria), ili izvanredna (delegata).

Redovita zove se ona sudska vlast, koja je po crkvenom pravu ili običaju tako spojena s crkvenom službom, da pripada svakomu, koji tu službu dobije i to tako dugo, dok ju drži. Izvanredna sudska vlast zove se ona, koju je tko dobio od osobe, kojoj pripada redovita sudska vlast, pak ju u njezino ime izvršiva.

c) Izvanredna sudska vlast može se dati duhovniku, koji je 20 ili 18 godina star. Kakova svojstva treba da ima, označuje ovaj stih: Liber, mas, gnarus, cui sit mens, integra fama, Aetas, qui subsit: committitur his bene causa.

d) Redovita sudska vlast ne prestaje smrću onoga, tko je nekomu podijelio crkvenu službu, jer je dana poradi crkvene službe i tako dugo, dok tko crkvenu službu drži; izvanredna pak prestaje smrću onoga, tko ju je dao, osim ako se je on već počeo u kojem slučaju s njom služiti.7

e) Samo onaj, koji ima redovitu sudsku vlast, može tu vlast i drugomu dati; onaj, koji ima izvanrednu sudsku vlast, ne može je dati drugomu: delegatus non potest subdelegare, osim 7) ako mu je to naročito dozvoljeno, ili) ako mu je dana vlast za sve slučaje (delegatus ad universitatem causarum): u tomu bo slučaju može drugomu dozvoliti, da pojedine čine sudske vlasti izvršiva, ali mu ne može predati svu vlast, koju je on primio, ili je ) napokon dobio sudsku vlast od pape.

f) Pošto je izvanredna sudska vlast, za koju tko tvrdi, da ju je dobio aliquid facti, valja da to dokaže."

g) Tko je dobio izvanrednu sudsku vlast, valja da se strogo drži uvjeta, pod kojima mu je ta vlast podijeljena.

Jurisdictio crdinaria dicitur ea, quae cuipiam jure proprio, seu ratione officii aut dignitatis suae ex lege, canone vel consuetudine competit. Reiff. I. c. I. 1. t. 29. § 1. n 11. Oni, koji imadu redovitu vlast sudsku, zovu se Ordinarii. I župnici i upravitelji župa imadu redovitu sudsku vlast, ali se ipak ne zovu ordinarii.

5 Jurisdictio delegata est, quam quis non habet jure proprio, sed solum ex commissione alterius cujus vice fungitur. Reiff. ibid. Onaj, komu pripada izvanredna sudska vlast, zove se delegatus. Akoprem izvršiva delegatus u tugje ime sudsku vlast, ipak se razlikuje vicarius et delegatus. Tu razliku navagja Reiff. 1. c. 1. 1. t. 28. § 1. n. 17. po Bartolusu ovako: Vicarius et delegatus in hoc differunt, quod per vicarium intelligitur ille, qui gerit vices Ordinarii in eodem loco, et eodem tribunali, quo consuevit ipse Ordinarius, puta Episcopus, sedere: tunc enim vere dicitur idem auditorium, sicque de uno non appellatur ad alterum. Quando autem Ordinarius committit alicui vices suas, seu universitatem causarum exercendam in alio loco, utputa in aliquo castro sui territorii, non dicetur vicarius, sed delegatus, nec appellaretur ab eo ad superiorem, sed ad ipsum, qui eum substituit: quia jam non est idem auditorium utriusque.

Izuzimlju se sudska vlast generalnoga vikara. Akoprem je njegova sudska vlast redovita, jer je po crkvenom pravu spojena s tom službom (c. 2. I. 13. in VI.), ipak je generalni vikar zamjenik biskupov, s toga i prestaje njegova služba ne samo smrću biskupa, već i u svim onim slučajevima, u kojima gubi biskup ili za uvijek, ili samo za vrijeme sudsku vlast.